utorak, 20.02.2007.
Kiša me uvijek podsjeća na srijedu
Jedne srijede padala je kiša. To je bila baš ona kiša koja me bila tako jako promočila da sam još mjesecima bila mokra do srži. Hodao je sam, na kiši. Ponudila sam kišobran budući da je i njega kiša već bila promočila, nažalost, ne do srži kao što je bio moj slučaj. Nije mu bilo jasno kako mu znam ime. Ja sam shvatila da i on zna moje ime. Pa da, mi se poznajemo. Kiša je padala. Nisam znala što da mu kažem, ali ne zato što sam bila uzbuđena, ili tako nešto. Jednostavno mi je bilo lijepo i bez riječi. Ali razgovarali smo o kišobranima, bubala sam gluposti. Stvarno gluposti. Ispričala sam neku glupu anegdotu koja uopće nije bila smješna. Kasnije sam požalila što sam mu je uopće ispričala. Raskrižje. On ravno, mokar, a ja desno, pod kišobranom.
- 15:37 -
ponedjeljak, 19.02.2007.
Morala sam (Opsesija)
«To je opsesija», pomislila sam jednoga dana kad sam samu sebe uhvatila u ponovnoj analizi našeg razgovora. Nakon toga sam shvatila da imam i par njegovih slika. Zapravo, nisu to bile njegove slike, nego se on na njima slučajno našao. Nakon toga sam se sjetila da sam se jednom, sasvim neplanirano, našla s dnevnikom njegova razreda u rukama. Profesorica mi ga je dala da ga vratim u zbornicu. Morala sam ga otvoriti. Srce je tuklo, nisam mogla razmišljati. Vidjela sam samo brojke u rubrikama. Mnogo brojki. Zavrtjelo mi se u glavi. Sklopila sam dnevnik i odnesla ga u zbornicu. Nisam vidjela datum rođenja, ni adresu, ni telefon. Ionako mi to ničemu ne bi služilo. Što će mi podaci kada ih ne mogu iskoristiti? Njega je ionako previše sram, pa skreće pogled kada se sretnemo na hodniku.
- 19:05 -
nedjelja, 18.02.2007.
Ah, moj Werthere...
Tada sam čitala djela iz razdoblja romantizma. Patila sam istodobno s mladim Wertherom. Poezija romantičnih pjesnika nije mi pružala nikakvu utjehu, razdirala me. Nisam se mogla koncentrirati. Čitali smo poeziju, a ja sam se gubila među sladunjavim riječima i plutala nekim svojim mislima u kojima ni on nije izostajao. Mislim da nitko nije vidio da nisam bila pri sebi.
Mislila sam, kako se usuđuju sada mi servirati romantičnu poeziju? Zar ne znaju da mi i bez nje nije lako? A kada bi zvonilo, nova me muka čekala na hodniku. Vidjela bih njega, i to me poticalo da poeziju čitam ponovo.
- 11:41 -
subota, 17.02.2007.
Ono što pamtim...
Sjećam se da me je jednom, dosta prije nego sam odlučila promijeniti scenarij, tako prodorno pogledao da mi je bilo neugodno. Prolazeći, uhvatila sam njegov pogled. Gledao me i dalje. Nije skrenuo pogled. Bilo mi je neugodno, ali nisam ni ja. Izgledalo mi je kao vječnost, ali vjerojatno je trajalo samo onoliko koliko mi je trebalo da prokoračim nekoliko metara i prođem pored njega. Neposredna blizina. Sjećam se da je bio ozbiljan. Nikada me poslije nije tako pogledao.
- 14:11 -
petak, 16.02.2007.
Žalosno je što spuštamo poglede
Danas ga više ne mogu ni pogledati. Odnosno, gledati. Prije mi je bilo mnogo lakše. On nije imao pojma o ničemu, pa sam imala slobodan pogled na teren. Gledala sam do mile volje. Pamtila sam kako se smije, kako izgleda dok je zamišljen, ili dok čita. Tako sam ga i djelomično upoznala. Pomalo introvertan tip, povučen, ali bez natpisa NE PRIBLIŽAVAJ SE. Sramežljiv. Nenametljiv. Do kraja dotjeran, mali casual šminkerčić. Dečko kakvog bi svaki posesivan otac mogao razmotriti za zeta. Visok i ljepuškast. Pravi grčki profil. Nos s karakterom. Glas u posljednjoj fazi mutiranja. Prekrasne oči. Sve u svemu, pristojan dečko, moj tip u potpunosti.
Sada kada zna da mi je, recimo, stalo na neki način do njega, jedino što od njega mogu vidjeti je mrlja iz mrtvog kuta. Ne daj Bože da nam se pogledi slučajno sretnu.
Nakon onoga da će me nazvati (drugi put), shvatila sam i to da ni njemu nije baš ugodno pogledati me. Srećemo se svaki dan, kad se mimoilazimo ili ja spustim pogled, ili on skrene svoj. Žalosno. A znam da me i on pogleda, onako, preko nečijeg ramena, kada misli da ne vidim.
- 12:53 -
četvrtak, 15.02.2007.
11 i pol minuta nade
Bio je petak, približno pet sati popodne. Stigla mi je poruka.
Nepoznati broj.
«ides van veceras?», pisalo je.
Prošli su me trnci. Ne, to nije mogao biti on.
«tko je to jer nemam ovaj broj?», šeprtljavo sam napisala.
Nema odgovora.
5 minuta.
7 minuta.
11 minuta. Bože, gdje si nestao?
Nova poruka.
Čvrsto sam sklopila oči i otvorila poruku. Još uvijek sam držala sklopljene oči. Provirila sam na jedno oko.
Pisalo je ime jedne moje frendice.
Ma, Bože, zašto mi to radiš???
- 12:34 -
srijeda, 14.02.2007.
Da sam barem bila hrabrija
«Da sam barem bila hrabrija» nije baš prava rečenica kojom se mogu spašavati iz vlastite melodrame, jer bila sam hrabra. Nenormalno hrabra, sudeći po prosjeku hrabrosti od dana mog rođenja pa do danas. Ali toga dana pukla mi je neka žica i ja sam, shvaćajući da je to vjerojatno posljednji dan kada ću ga vidjeti prije podužeg odmora na koji smo se svi spremali, impulzivno odlučila promjeniti neke stvari u scenariju koji bi se, da nisam tako odlučila, vjerojatno odigrao kao i svaki drugi put. Zbog moje odluke, scenarij se zaista promjenio, i toliko mi ugodio da sam punih pet tjedana mogla bez problema puniti baterije samo preko solarnog napajanja. A zapravo drugo nisam ni činila, jer količina energije koju sam dobila mogla je uzdržavati i slona na životu pet tjedana. Ali on … Ja sam mu vidjela u očima da je iznenađen situacijom u kojoj se našao, ili bolje rečeno situacijom u koju sam ga ja gurnula. Nije mu bilo jasno što od njega odjednom želi osoba o kojoj nije znao ništa, osim par pojedinosti, za koje sam ja mislila da su dovoljne baš zato što ih je on znao. Ja sam u tom trenutku poprilično treperila i lučila adrenalin kao nikada u životu, a krv mi je šiktala u mozak podsjećajući me da se smirim i ne zaboravim disati. U jednom mi je trenutku prošlo kroz glavu da je njemu skroz svejedno, ali budući da sam se već bila uvalila, nastavila sam tjerati srce da tuče najbrže što je moglo. Naravno, kasnije sam napravila cjelokupnu analizu, i to ne samo jedanput, jer se i danas svako toliko sjetim toga i mislim si, pa kako sam si to mogla dopustiti? Tada mi nije odmah bilo jasno da me zapravo neće nazvati, ali ja sam čekala. Nisam ništa dočekala. Mislila sam da je to stvarno bio kraj mojeg blesavila kroz koji sam prolazila godinu dana, ali onda smo se slučajno sreli. Ja njega nisam isprva ni vidjela, jer bila sam s frendicom s kojom sam vodila nekakav neobavezan razgovor, o vremenu, ili nečemu sličnom. Budući da u holu gdje smo stajale nije bilo nikoga, raspričale smo se i po običaju iznosile naše sulude teorije o nedokučivim stvarima. On je odjednom naišao, i još s vrha stepenica, započeo svoju, gramatički gledano, ne baš u potpunosti korektnu rečenicu, za što me zapravo i nije bilo briga, jer ono što je govorio zvučalo mi je veoma korektno. Njemu je žao, ali nije mogao jer je morao. On će me nazvati. To je rekao. Ne tim riječima – ja sam rečenicu generalizirala i osiromašila jer zapravo nije bilo bitno što je točno rekao. Bitno je bilo samo to što mi je uopće nešto i rekao. A što je bilo najbitnije, meni je ponovo promjenio život, i to baš kada sam se pomirila da ja i on nemamo i nikad nećemo imati ništa zajedničkog.
- 12:32 -